Izađi slobodno,nećemo ti ništa
Naslov bi mogao i da glasi ČASNI SUDE NISAM ŽIV,ali možda je ipak i suviše neukusno da nagađamo šta se dešava tamo iza.Da objasnim sebi često sežem za citatima pametnih ljudi.Hegel je rekao da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje.Konfučije je rekao da je sin junaka junak a sin bitange bitanga.A Ilija Čvorović je rekao da je to sve bivša reakcija i da su čak napravili i hor samo da bi mogli da se skupljaju i dogovaraju.I još je rekao LIKVIDIRALI SU ČOVEKA!
Ipak,pretpostavljajući da će ovaj blog pročitati još neko osim njegovog autora,smatram da bi bilo pristojno da potencijalnog čitaoca poštedim stanja svoga unutrašnjeg habitusa i da mu pružim pristojan opis ovoga naslova koji nosi težak epitet licemjerja u vrijeme kada kao društvo težimo liberalnom kapitalizmu,(pošteno,nikad čuo,ali mi zvuči mutirano,modifikovano i nabudženo od ko zna čega-zvuči mi kao neka sektaška prevara,mirišena Amway i slično)koji nam je došao kao so na ranu,obzirom da ga sprovode isti oni drugovi iz komiteta koji se nisu libili da udare mrakom, strahom,ruskim pištoljem,u kožnom mantilu na ljude,naše pretke,čiji znoj i muku NJIHOVI UNUCI SA NJIHOVIM GENIMA I PREZIMENOM sada krčme kao da je to njihova,ili pak muka njihovoga dede.
Da pojasnim.Evo na primjer,slučaj moga dede.
Bio je to produhovljen čovjek,domaćin,stočar i zemljoradnik sa nekoliko desetina hektara dobre,plodne zemlje pored izvora jedne rijeke po kojoj jedna banana republika iz neposrednog okruženja nosi ime.Došao deda kući 1945.iz kraljeve mornarice,sačekala ga stara seljačka,ali njegova muka.Ono stoke što nisu uzeli Nijemci i ustaše,uzeli su partizani.Njiva zapuštena,valjalo je sve iz početka.Kuća opljačkana,otac i braća još u šumi,plaše se za goli život,jer u srezu je narodna vlast koja vitla nekom svojom novom pravdom,bez Boga,reda i vjere.Oženio je te '45 deda moju baku,kojoj su ustaše ubili dva brata,majku i sestru Brozovi partizani,a otac joj je kako je pričala,laka joj zemlja,"crk'o" kada je rođenog sina eshumirao iz ustaške krečane da bi ga dostojanstveno i po našim pravoslavnim običajima sahranio.Rekla je da mu se na rukama sinovljev isušeni leš "rasklopio".Tako su njih dvoje,mladih a samih ljudi spojili svoje živote koji su se svodili na rad,muku i strah od narodne vlasti,jer su osjećali da njihove muke tek dolaze.
Tako je i bilo,na moju i njihovu žalost,a na sramotu OVIH koji će doći na red,ako ne u ovom tekstu,onda na božjem sudu.1950.se rodio moj otac,a 1953 i moj stric.Neka zaslužna Brozova bitanga se sa svojom vamilijom iz Zapadne Ercegovine već uveliko ušećerila u našoj staroj porodičnoj i povelikoj kući,a baka i deda su u pomoćnoj kući podizali dvoje djece,strepili i čekali.Nisu dugo čekali.Olukom narodne vlasti našeg sreza,a koju je činio narod iz ko zna koga sreza,ono što nije oteto od zemlje i stoke 1948.oteto je 1956.Nisu nas zaboravili ni 1965.,tako da je sve što je generacijama bilo vlasništvo moje porodice postalo narodno.1968 Broz je dolazio u naš grad,UDBA je hapsila sve što je imalo veze sa domaćinom,poštenjem,SVOJIM radom i SVOJIM imetkom kao politički nepodobne elemente,da ih sklone dok se oni hvale kako su uredili srez i udarili beton na onu romantičnu granitnu kocku,koja u meni budi emocije i često je sanjam.Pogodite ko je toga dana odveden,i nije se vratio.Došli su neki ljudi kućii rekli,znam da zvuči nebulozno,ali sami zaključite koliko su bili drski,da je umro(u pedesetoj godini)od radijacije.
Koliko je to simboličan imetak govori i to da se i danas u tom,sada,glavnom gradu pomenute banana republike,jedno čitavo naselje od oko 1200 stambenih zgrada(čiji su vlasnici mahom doseljenici iz raške oblasti i istočne Bosne)zove mojim prezimenom,a u zemljišnim knjigama stoji DEDENO IME i pečat TERET DRŽAVNA SVOJINA.Da bi priča imala i dramski zaplet,ti nevoljnici koji misle da su stekli svoju sreću na tuđoj muci i nesreći su mahom doseljavani po "partijskom ključu" sa ciljem trajne promjene demografskog sastava toponima o kome pišem.Vrhunac drskosti se ogleda u PRIVATIZACIJI,koja se svodi na sljedeće:ono što je mome dedi oteo njegov deda,sada je njegovo jer mu tekovine liberalnog kapitalizma omogućavaju da privatizuje,i tako legalizuje otimačinu njegovog dede,koju je ovaj sprovodio u ime naroda koga više pod tim imenom i nema,ili su dijelovi toga "naroda" imali avanturu promjene malog slova u veliko,pa jedno lično ime u drugo,sve u svega 30 godina.E,da.Narod-to je jezik.Čisto za eventualno neupućenog čitaoca,koji će me možda optužiti za homofobiju,pa nek' tumači kako hoće!
I tako je vuk pojeo magarca,a ja više i ne znam što sam ovo i počeo da pišem.Lova nije,jer Gospodu Bogu hvala,živim po onoj-ko ima daće mu se.Neke stvari i najgori jednostavno ne znaju kako da ti otmu,pa me to čuva i kroz život prati.
E,da.Onaj jadnik sa iz naslova je ipak izašao iz svoje kuće,vjerujući da mu tih desetak naoružanih ljudi ispred njegove kuće zaista neće ništa.Zatim se začuo pucanj...i nikom ništa.