Asfaltida

Svaki put kada pred razularenu dickensovsku gomilu porcijaša istupi njihov legitimni politički zastupnik ili vođa,prva stvar koju pokušavam da utvrdim je-da li se nap(u)(e)derisao.Pošto obično biva tako,ja se lucidno ulogujem u mentalni sklop prosječnog,prirodnog,i sa sve brkovima Srbinom čovjekom,domaćinom i počnem da crkavam od smijeha.U redovnoj glumi i dovijanjima kako da nam danas prodaju šareno parče magle za simboličnih 29,95 plus PDV i namet na pamet,puder je postao sastavni dio njihovog svakodnevnog "looka" o kome uglavnom brinu isfeminizirani i uvijek uredno klistirani i izdepilirani nesrećnici zajedno sa kratko ošišanim,iskusnim,raspalim i naravno,napuderisanim,gradskim frajlama promukloga glasa i visećeg stasa.

Najbizarniji detalj te njihove puder-parade je kada završe sa mašćenjem i krenu kroz gladnu gomilu,"bacajući im kosku" koja,da nema tužnu simboliku zbog samog imena,možda bi i zaslužila da bude okarakterisana kao simpatična.

A onda krenu priče o mladosti i poštenju,to je ono kad dva dobra drugara počnu da hvale jedan drugog.Te ode izgledaju otprilike ovako:

Moj partijski kolega je mnogo pošten i skroman,maltene siromašan čovjek.On nema ništa.Ama,on sad manje ima nego što je imao kada je uhvaćen u strašne čeljusti politike.On je takođe mlad i uspješan.A tek što voli djecuuuu...Pa onda puste snimak na kome se vide djeca u njegovom društvu,svi se smješkaju i svi su srećni...E,pošto mnogo voli djecu,on im je eto obezbijedio ljetovanje u zimskom centru.I bacio im je kosku.Pa on je njihov drugar!!!I on ovo ne radi zbog političkog marketinga,već zato što je iskren,dobar i veoma pošten čovjek i humanista.On ljubi pravdu viče nego kevu i ćaleta...

I tako oni meni maste,ja se radujem što je moj mali smrdljivi život povjeren tako dobrim i plemenitim ljudima i sve je super i tako to.Onda ide snimak koji treba da mi stvori sliku da je onaj njegov drugar još veći jadnik,jer nema ni elementarno pokućstvo.

Toliko mi bude lijepo,da prosto zaboravim da su pekli zanat kod najboljih.Kod Kertesa koji"još ne zajmi",kod Marjanovića koji je "živeo bolje za vreme sankcija" i kod Soroša koji nam je obećao"no pain no gain"medijsko korito,na kome ću definitivno prestati da uzimam dnevnu porciju!!!

Za kraj,ide komentar o političkim protivnicima,kao retrogradnoj,šovinističkoj i zadnjoj marvi koja u nedostatku kompetencije i poštenja baca neke vudu kletve.Da i ovi nisu obične prostitutke koje samo čekaju da im neko ponudi kintu,mogli su se barem provući da ih ne potkačim ovim člankom,kao obični diletanti i ratni profiteri.

Za kraj ovog slobodnog komentara,koji bi mogao da me košta glave u njihovoj demokratiji,ili u najmanju ruku,gumenog metka u oko,pa da sve to pripišu nekoj pijanoj budali,jedan mladić iz tog poštenog društvanceta koje nema ništa,izvjesni N.Č.iz Evropske Regije Vojvodina je začudo najbolje okarakterisao stanje njihovog poštenja,riječima"svaki put kada mi neko pomene patriotizam,ja se uhvatim za novčanik".

Biće da i njega njihov puder skupo košta.

Naslov bi mogao i da glasi ČASNI SUDE NISAM ŽIV,ali možda je ipak i suviše neukusno da nagađamo šta se dešava tamo iza.Da objasnim sebi često sežem za citatima pametnih ljudi.Hegel je rekao da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje.Konfučije je rekao da je sin junaka junak a sin bitange bitanga.A Ilija Čvorović je rekao da je to sve bivša reakcija i da su čak napravili i hor samo da bi mogli da se skupljaju i dogovaraju.I još je rekao LIKVIDIRALI SU ČOVEKA!

Ipak,pretpostavljajući da će ovaj blog pročitati još neko osim njegovog autora,smatram da bi bilo pristojno da potencijalnog čitaoca poštedim stanja svoga unutrašnjeg habitusa i da mu pružim pristojan opis ovoga naslova koji nosi težak epitet licemjerja u vrijeme kada kao društvo težimo liberalnom kapitalizmu,(pošteno,nikad čuo,ali mi zvuči mutirano,modifikovano i nabudženo od ko zna čega-zvuči mi kao neka sektaška prevara,mirišena Amway i slično)koji nam je došao kao so na ranu,obzirom da ga sprovode isti oni drugovi iz komiteta koji se nisu libili da udare mrakom, strahom,ruskim pištoljem,u kožnom mantilu na ljude,naše pretke,čiji znoj i muku NJIHOVI UNUCI SA NJIHOVIM GENIMA I PREZIMENOM sada krčme kao da je to njihova,ili pak muka njihovoga dede.

Da pojasnim.Evo na primjer,slučaj moga dede.

Bio je to produhovljen čovjek,domaćin,stočar i zemljoradnik sa nekoliko desetina hektara dobre,plodne zemlje pored izvora jedne rijeke po kojoj jedna banana republika iz neposrednog okruženja nosi ime.Došao deda kući 1945.iz kraljeve mornarice,sačekala ga stara seljačka,ali njegova muka.Ono stoke što nisu uzeli Nijemci i ustaše,uzeli su partizani.Njiva zapuštena,valjalo je sve iz početka.Kuća opljačkana,otac i braća još u šumi,plaše se za goli život,jer u srezu je narodna vlast koja vitla nekom svojom novom pravdom,bez Boga,reda i vjere.Oženio je te '45 deda moju baku,kojoj su ustaše ubili dva brata,majku i sestru Brozovi partizani,a otac joj je kako je pričala,laka joj zemlja,"crk'o" kada je rođenog sina eshumirao iz ustaške krečane da bi ga dostojanstveno i po našim pravoslavnim običajima sahranio.Rekla je da mu se na rukama sinovljev isušeni leš "rasklopio".Tako su njih dvoje,mladih a samih ljudi spojili svoje živote koji su se svodili na rad,muku i strah od narodne vlasti,jer su osjećali da njihove muke tek dolaze.

Tako je i bilo,na moju i njihovu žalost,a na sramotu OVIH koji će doći na red,ako ne u ovom tekstu,onda na božjem sudu.1950.se rodio moj otac,a 1953 i moj stric.Neka zaslužna Brozova bitanga se sa svojom vamilijom iz Zapadne Ercegovine  već uveliko ušećerila u našoj staroj porodičnoj i povelikoj kući,a baka i deda su u pomoćnoj kući podizali dvoje djece,strepili i čekali.Nisu dugo čekali.Olukom narodne vlasti našeg sreza,a koju je činio narod iz ko zna koga sreza,ono što nije oteto od zemlje i stoke 1948.oteto je 1956.Nisu nas zaboravili ni 1965.,tako da je sve što je generacijama bilo vlasništvo moje porodice postalo narodno.1968 Broz je dolazio u naš grad,UDBA je hapsila sve što je imalo veze sa domaćinom,poštenjem,SVOJIM radom i SVOJIM imetkom kao politički nepodobne elemente,da ih sklone dok se oni hvale kako su uredili srez i udarili beton na onu romantičnu granitnu kocku,koja u meni budi emocije i često je sanjam.Pogodite ko je toga dana odveden,i nije se vratio.Došli su neki ljudi kućii rekli,znam da zvuči nebulozno,ali sami zaključite koliko su bili drski,da je umro(u pedesetoj godini)od radijacije.

Koliko je to simboličan imetak govori i to da se i danas u tom,sada,glavnom gradu pomenute banana republike,jedno čitavo naselje od oko 1200 stambenih zgrada(čiji su vlasnici mahom doseljenici iz raške oblasti i istočne Bosne)zove mojim prezimenom,a u zemljišnim knjigama stoji DEDENO IME i pečat TERET DRŽAVNA SVOJINA.Da bi priča imala i dramski zaplet,ti nevoljnici koji misle da su stekli svoju sreću na tuđoj muci i nesreći su mahom doseljavani po "partijskom ključu" sa ciljem trajne promjene demografskog sastava toponima o kome pišem.Vrhunac drskosti se ogleda u PRIVATIZACIJI,koja se svodi na sljedeće:ono što je mome dedi oteo njegov deda,sada je njegovo jer mu tekovine liberalnog kapitalizma omogućavaju da privatizuje,i tako legalizuje otimačinu njegovog dede,koju je ovaj sprovodio u ime naroda koga više pod tim imenom i nema,ili su dijelovi toga "naroda" imali avanturu promjene malog slova u veliko,pa jedno lično ime u drugo,sve u svega 30 godina.E,da.Narod-to je jezik.Čisto za eventualno neupućenog čitaoca,koji će me možda optužiti za homofobiju,pa nek' tumači kako hoće!

I tako je vuk pojeo magarca,a ja više i ne znam što sam ovo i počeo da pišem.Lova nije,jer Gospodu Bogu hvala,živim po onoj-ko ima daće mu se.Neke stvari i najgori jednostavno ne znaju kako da ti otmu,pa me to čuva i kroz život prati.

E,da.Onaj jadnik sa iz naslova je ipak izašao iz svoje kuće,vjerujući da mu tih desetak naoružanih ljudi ispred njegove kuće zaista neće ništa.Zatim se začuo pucanj...i nikom ništa.

Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.co.yu i možete početi sa blogovanjem.